logo

Splitska “drajverica”-rekorderka vozačku “ispekla” sa šezdeset plus

Jadranka Frančeski, umirovljenica iz Splita, živjeti je, kaže, onako kako uistinu želi, počela tek prije godinu i pol dana, nakon odlaska u “penziju” (riječ “mirovina” ne voli jer je asocira na mirovanje i pasivnost).

U skladu s tim vjetrom u leđima naša je protagonistica napravila i potez zbog kojeg smo je ugostili u ovoj rubrici: u svojoj šezdesetoj, naime, odlučila je položiti vozački ispit i postati prava “drajverica”! Naime, Jadranki se smiješi vozačka dozvola, do koje je dijeli samo nekoliko sati vožnje. U školi za nju imaju samo riječi hvale, dok je ona sama oduševljena novim iskustvom.

– Za “Kružni tok” sam se odlučila jer sam vlasnika Ivana Kružičevića upoznala u teretani, gdje uredno vježbam, najčešće na traci. Sprijateljili smo se, pa sam ga jednom, u ćakuli, pitala mogu li ja to, a on mi je odgovorio protupitanjem: “Želite li vi to?” Nisam puno dvojila, nego jednostavno učinila ono što sam oduvijek željela, ali ranije nisam imala vremena.

Znate, radila sam u trafici Slobodne Dalmacije više od četrdeset godina, od toga najdulje u Trajektnoj luci, gdje je smjena počinjala ujutro u pet manje kvarat. Sad sam napokon slobodna od toga i eto… Radim kao menadžerica za “Zepter”, putujem – nedavno sam se vratila sa seminara u Turskoj i, prije toga, Monte Carlu – no, što mi je najvažnije, upisala sam autoškolu, dajem ispite, a suprug mi je već darovao i automobil. Lijepu polovnu corsicu – kroz smijeh će gospođa Jadranka, koja važan dio zasluga za svoj dosadašnji vozački uspjeh pripisuje strpljivom instruktoru Ivici Šimiću.

Ništa čudno, jer u šesnaest godina otkad postoji škola Jadranka je njihova najstarija polaznica. No, ističu, naprednija je od mnogih upola mlađih… Osnovni motiv gospođe Frančeski za taj potez, osim želje za neovisnošću, vrlo je praktične i konkretne prirode: ima, naime, barbu i tetu u Kaštelima, koje želi češće i jednostavnije posjećivati.

– Budući da živim na Mejama, putovanje presjedanjem u dva autobusa do Lukšića za mene je bio pravi pothvat od sat ili dva. Njih dvoje, kao i većina mojih, nisu bili oduševljeni što ću početi voziti, ali su mi svesrdnu podršku dali suprug Ivo Eterović i svekrva Tatjana, koja jedva čeka da je provozam – ističe naša sugovornica.

Izvor: Slobodna Dalmacija
Piše: Lenka Gospodnetić

Facebook